|
Mala provincija Angina bila je smještena na samoj granici Njemačke i Poljske. Bio je pomalo mračan i miran gradić. Nestvarnolijepom plavom podlogom neba krstarila je nekolicina prljavo bijelih obaka, nošena vjetrom koji je pjevušio u ritmu proticanja rijeke. Skrivena među visokim planimama, škola magije Aphelion spavala je s nadom da će napokon čuti svoj srebrni zvuk koji će udahnuti život u to oronulo kamenje.
Usamom centru provincije bila je uzdignuta veličanstvena katedara posvećena sv. Duhu. Tamni kamen od koga je sačinjena bio je nevjerovatno predano i precizno oblikovan kao da je životo onoga ko je ovo gradio oviso o kamenu. Nitko nije zano koliko je katedrala stara – ali ipak predstavljala je najveću dragocjenost kako Angini tako i cjelokupnom čarobnjačkom svijetu.
Priče koje su kružile o njoj – nekada bi im bilo zbilja teško za povjerovati – bilo je toliko verzija i toliko nastavaka da samo zemlja i vjetar znaju istinu. No ipak temelj za sve njih bila je priča da su pod tom katedralom zarobljene duše četiri najveća crna maga ikada poznata čarobnjačkom svijetu.
Salazar Slytherin. Dementia Hamlton. Simon Pennywise. Lithium Hietala.
***
„D. Molim te dodaj mi gitaru.“ May se krotko nasmiješila i počela da se igra sa svojim uvojcima tolposmeđeboje.
Uzdahnula sam i nasmješila se. Mayina gitara, boje crnog vina, odmarala se na crnom sjedištu kočije koje je bilo presvučeno crnom kožom. U par kratkih pokreta našla sam se na kamenom perivoju nestabilno držeći Mayinu gitaru među prstima ruku.
„To je bio zadnji kovčeg.“ Mama je odahnula, bacajući se na uredno pokošenu travu čiji je opojni miris zaparao zrak poput vitke i brze oštrice nože.
May je ispustila prigušeni hihot i preidružila se mami na travnatom tlu.
„D. pazi na gitaru molim te.“ May neprimjetno poskoči vidjevši da se borim održati zavnotežu na njenim crvenim čizmama sa petom koje sma posudila radi putovanja.
„Vidim ti si pohitala da mi pomogneš.“ Pažljivo sam birala korake do niskih stepenica sačinjenih od jednostavnog bijelog mramora i sjela na najniži stepenik.
„May kako se ti nisi polomila u ovom?“ Pružila sam joj giragu i sa desne noge skinula čizmu.
„Samo gravitacija i Issac Newton to znaju.“ Moja sestra složi dječiji kez na licu i ponovno se zahihita kao petogodišnja djevojčica.
Ono što sam uvjek voljela kod nje – bila je vesela – poput sjajne zrake Sunca na teški jesenji dan. Uz nju nikada niste mogli biti upotpunosti tužni ili depresivni; jednostavno je tako uticala na ljude.
„Dakota jesi znala da kad spojimo prva dva slova mog i tvog imena dobijemo riječ `mada`.” May je iznenada viknula, što je rezultiralo time da moja ruka sklizne sa glatke površini maramora i da ja završim na leđima na kamenom tlu.
“Zaista.” Dobacila sam sarkastično trljajući lakat. “Dođi da ti čestitam na tom otkriću.”
“Radije ne. Znam da si mi zahvalna i sa ove sigurne distance.” Nervozno se počela udaljavati – no i dalje se smiješila.
***
“I used to be my own protection, but not now
Cause my path had lost direction, somehow
A black wind took you away, from sight
And held the darkness over day, that night!!!“
Gramofonska ploča Linkin Parka energično se okretala, prećena mojim snenim vokalom izbrušenim francuskim naglaskom.
„Zaboga D. Bin Laden je zvao da ti kaže da se stišaš.“ Mama je umarširala u dnevnu sobu sa kuhačom u ruci i tjestom po kosi i odjeći.
„Mama što ti se za ime poluživog Keitha Richardsa desilo?“
„Pokušala sam napraviti pizzu, eto što!“ Frknula je ljutito. „Ali umjesto da se korisim magijom kao i svako racionalan i normalan je sam se odlučila na izazov.“
Mamino blijedo lice poprimalo je zdravu crvenkastu boju, koja je izgledala poprilično smiješno u kombinaciji sa njenim nedefiniranim pokretima ruku kroz zrak i povremenim udarcem kuhačom u glavu.
„As they put you down inside
But the heartless wind kept blowing, blowing
So now you're gone, and I was wrong
I never knew what it was like, to be alone.”
Tiho je zapjevala kada se napokon smirila. Nedugo potom dnevni borava proparao je zvuk tri potpuno različita vokala – iako su pjevale kao da su jedna.
“On a Valentine's Day, on a Valentine's Day
(Cause my mind has lost direction, somehow)
On a Valentine's Day, on a Valentine's Day
(I used to be my own protection, but not now)
On a Valentine's Day, on a Valentine's Day!!”
U trenutku kada smo pjevale najglasnije što smo mogle ulazna vrata su se širom otvorila i na kućnom pragu stajao je moj tata i njegova nova žena – lica su im bila upotpunosti blijeda, a oči razrogačene.
Nastao je tajac. Nas tri smo nepomično stajale gledajući u tatu i Barbaru Jean.
„Dakota rekla sam ti da zaključaš vrata inače će babaroga ući.“
***
Melanie je damski prekrižila noge dok je sjedila na jednoj od neudobnih drvenih klupi u katedrali sv. Duha. Jagodicama prstiju prelazila je preko svog skupocjenog slilenog šala Verssace i neprestano gledala na sat.
Čekala je ovdje više od pola sata, a to joj se nije dopadalo od vjerskim mijesta dobijala bi napade gušenja. Nekada bi i sama načinila pogrešku i zadržala se u crkvama ili hramovima duže nego što je planirala – posebno su je privlačile građavine u gotičkom stilu. Posebno Notre Dame.
„Gospođo vi ste na redu.“ Stari ljubazan glas prenuo je Melanie iz sjećanja te se ona reflekno okrenu ka izvoru glasa.
Niski zdepasti svećenik crvenog lica smješko se klateći debelim zastorom koji je bio ulaz u ispovjedaonu.
„Hvala.“ Ušla je u malu drvenu kabinu i glavu namjestila unatrag, kako bi mogla doći do zraka.
Počelo je
„Melanie.“ Glas sa duge strane bio je kratak i jasan, tvrd i mračan. Pripadao je vrhovnom svećeniku Sverusu Snapeu. Čovjeku koga ni Melanie nije toliko razumjela.
„Severuse zašto si me zvao?“ Upita kroz stanke.
„Scarlett Manson.“ Melanie je na pomen tog imena promijenila svoj položaj na ionako neudobnoj klupi.
„Što ona hoće?“
„Valjda je čula za priče.“ Bilo je to prvi puta da je Severus ispusto nešto nalik na smijehu.
„Budala.“ Melanie se glasnije nasmijala, stavljajući ruke na pluća.
But the heartless wind kept blowing
|
